Je li Američki građanski rat završio?

Za trajanja nasilnih nereda u Charlottesvilleu, koji su ljetos izbili zbog uklanjanja spomenika generalu Konfederacije Robertu Edwardu Leeju, sukobile su se dvije radikalne skupine: „bijeli supremacisti“ i neokonfederalisti na jednoj strani – na drugoj američki liberali i demokratsko-lijeva „antifa“. Bili su to događaji koji jasno ilustriraju podjelu tamošnjega stanovništva oko tumačenja Američkoga građanskog rata 1861–1865. Sjedinjene Države prešle su put od krvavoga Građanskog rata u 19. stoljeću preko segregacionističkog razdoblja 50-ih i 60-ih godina 20. stoljeća do obnovljenih rasnih sukoba u Detroitu 1967, Los Angelesu 1992. i Fergusonu 2014. Danas je u SAD-u još široko rasprostranjena segregacija unatoč politici kvota, pozitivnoj diskriminaciji i stečevinama poznatima kao minority rights. Prežici segregacije ukorijenjeni su u društvu, i to ne samo na području državâ Juga nego i drugdje diljem SAD-a.

Valja imati na umu da se unutar samih političko-institucionalnih struktura, bipolarnoga stranačkog sustava kojemu je svojstvena podjela na demokrate i republikance, održava stanje latentnoga građanskog rata drugim političkim sredstvima, kako to ističe novinar Los Angeles Timesa Ronald Brownstein: „Stranačka politika dovedena je do krajnosti, a tekuća politička bitka između dvije glavne američke stranke izgleda kao drugi građanski rat.“

Mediji ističu i tendenciozno prikazuju podjelu između bijelih supremacista i progresista svih rasa; stoga je teško nepristrano i objektivno iščitavati previranja u američkome društvu. Politički uspon konzervativnoga populističkog pokreta Tea Party otvorio je Pandorinu kutiju neokonfederalističkog diskursa o pravu država u odnosu na federalni centralizam Washingtona. U SAD-u još su na djelu nenadvladive kontroverze i strastvene debate o mnogim temama, a koplja se najviše lome oko pravih uzroka Američkoga građanskog rata. Sve to govori o podjeli na dvije suprotne kolektivne naracije u američkome nacionalnom korpusu.

Uzroci Građanskoga rata

Što se tiče spomenika Robertu Edwardu Leeju i konfederacijske zastave i simbola, treba reći da – suprotno slici koju žele nametnuti mainstream mediji – većina Amerikanaca smatra da takvi spomenici trebaju ostati u javnome prostoru. Prema zadnjem ispitivanju Reuters/Ipsos, provedenu od 18. do 21. kolovoza ove godine, 54 posto ispitanika drži da takvi spomenici trebaju ostati netaknuti, dok 27 posto njih smatra da ih treba ukloniti, a jedan posto je neodlučnih. Nameće se legitimno pitanje zašto se danas traži uklanjanje spomenikâ konfederacije koji su u javnome prostoru stajali desetljećima i nitko se nije zbog toga bunio. U takvu procesu iskorjenjivanja jedne važne sastavnice iz američke povijesti tendenciozno se nastoji vrednovati Američki građanski rat iz perspektive modernih totalitarnih ideologija te simpatizere i pobornike Konfederacije poistovjećivati s neonacistima, što nije ništa drugo nego povijesni i politološki apsurd.

K tome je indikativan trenutak: sve to se događa upravo nakon stupanja na vlast predsjednika Donalda Trumpa, kojeg (još) ne prihvaća liberalno-lijevi politički i medijski establišment, a većim dijelom ni deep state. No i prije Trumpova dolaska američko se društvo suočavalo s čestim rasplamsavanjima međurasnih sukoba. Stoga događaje u Charlottesvilleu treba sagledavati u kontekstu unutarnje političke krize i nastojanja da se Donald Trump diskreditira i dovede u vezu s bijelim supremacistima i neonacistima, iako je u više navrata jasno osudio rasističko nasilje te rasnu segregaciju i nejednakost.

Sjevernjačka je teza da je Američki građanski rat nastao radi ukidanja ropstva, a neokonfederalni i južnjački diskurs ističe da je uzrok rata jednosmjerno uvođenje novih carina državama Juga te kršenje njihove autonomije. Danas dvije trećine građana SAD-a, među njima i većina profesora povijesti, vjeruje da je jedan od glavnih uzroka Građanskoga rata „ukidanje prava država“; no povjesničar James W. Loewen smatra kako se države Juga nisu borile za, nego protiv prava država, a da je Sjever, odbacujući ropstvo, kršio Kongres i tadašnji ustav SAD-a, koji je bio legalni i federalni okvir robovlasništva.

Američki povjesničar Howard Zinn pišući o narodnoj povijesti SAD-a ističe da je odcjepljenje južnjačkih država bilo motivirano isključivo gospodarskim razlozima. Predsjednik Abraham Lincoln, kao predstavnik elita sa Sjevera, predlagao je protekcionističke tarife i uspostavu središnje banke SAD-a, što države Juga nisu htjele prihvatiti. Argument je ukidanja ropstva licemjeran jer premda je ropstvo službeno ukinuto u državama Sjevera, taj je Sjever organizirao trgovinu robovima, čijom je radnom snagom obilovao. Nadalje, francuski filozof Alain de Benoist drži da je Američki građanski rat bio rezultat duboka antagonizma između industrijskog, financijskog i kapitalističkog Sjevera i agranog Juga. Ukidanje ropstva nije bilo glavni razlog, mišljenja je Benoist i tomu u prilog ističe činjenicu da je od milijun i osamsto tisuća bijelih obitelji s Juga manji dio njih, 380 tisuća, imalo na svojim plantažama robove. Glavni je Lincolnov cilj bio onemogućiti odcjepljenje Juga i nametnuti mu sjeverni industrijski model gospodarstva.

Mitologemi „izgubljenog Juga“

Jug se, s druge strane, zauzimao za slobodan izvoz svojih proizvoda, mahom pamuka i tekstila, u Europu. Južnjačko je stanovništvo u većini slučajeva imalo ruralni mentalitet ukorijenjen u europskoj tradiciji. Većina je južnjaka vjerovala da tijekom Građanskoga rata isključivo brani svoju zemlju i državu od invazije sa Sjevera. Da je Sjever imao ekspanzionističke težnje prema Jugu i prije izbijanja rata, svjedoči pokret Free Soilers, pristaše „slobodnog tla“, koji su južnjačke zemljoposjednike smatrali aristokratskim slojem koji ugrožava Ameriku i njezine slobode. Valja reći i to da je pokret Free Soilers jedan od izvora iz kojih je potekla Republikanska stranka.

Nedavni neredi u Charlottesvilleu prouzročeni uklanjanjem simbola Konfederacije ne mogu se razumjeti bez zadiranja u kolektivnu svijest i imaginarij Juga. Na to su utjecali stoljetni lokalni i regionalni narativi kristalizirani kroz američki književni pokret Izgubljena stvar. Ta se sintagma prvi put spominje 1866. u knjizi Edwarda A. Pollarda The Lost Cause: A New Southern History of the War of the Confederates: The Rise and Fall of the Confederate Government. Konfederalisti su osnovali književno društvo u okrilju kojega su nastojali reafirmirati južnjačku kulturnu i identitetsku matricu. Uz pomoć veteranskih južnjačkih udruga pokušavali su utjecati na tzv. južnjačku paradigmu „rekonstrukcije“, kojoj je cilj bio oživiti stari južnjački poredak. Simbolička predstavljanja idiličnoga tradicionalnog Juga pronalazimo i u obilnoj kinematografskoj produkciji (npr. film Prohujalo s vihorom), koja je širokoj publici donijela arhetipske figure stereotipizirane pripovijesti te je znatno utjecala na formiranje zasebnoga memorijalnog ali i viktimološkog diskursa „gubitnika“.

Druga ilustracija teze o „izgubljenoj stvari“ nalazi se u romanu Thomasa F. Dixona Jr. The Clansman: An Historical Romance of the Ku Klux Klan, objavljenu 1905, po kojemu je 1915. redatelj David Wark Griffith snimio film Naissance d’une nation (Buđenje nacije), u kojemu je crnačka populacija prikazana kao krivac za Građanski rat, a Ku Klux Klan glorificiran kao pokret koji obnavlja plemenite tradicije Juga. Tu je evociran heroizam konfederacijskog vojnika protiv vandalizma oslobođenih robova kao i protiv tzv. špekulanata (carpetbaggers) sa Sjevera.

Pojam duboka država (deep state) danas je znatno poznatiji široj javnosti uvelike zahvaljujući književniku Peteru Daleu Scottu i njegovoj knjizi Američka duboka država. Ta i takva država obuhvaća vojno-industrijski kompleks i široku lepezu raznih interesnih skupina i moćnih lobija. Ono što se čini novim jest mnoštvo i složenost središtâ utjecaja unutar same strukture duboke države koja se povezuje s globalističkim bankarskim elitama London Cityja i Wall Streeta, kao i s moćnim multinacionalnim korporacijama i lobijima. Pitanje duboke države ponovno se pojavilo s pobjedom Donalda Trumpa. Naime, Trumpova je izborna pobjeda odraz raskola između baze i vrha, između naroda i establišmenta. Nasuprot „dubokoj državi“ stoje „duboki narodi“ koji su, slično kao u Europi, ukorijenjeni u tradiciji. Ako pogledamo izbornu geografiju i ključnu ulogu dubokih naroda, možemo vidjeti da je Hillary Clinton osvojila većinu glasova na sjeveroistoku (države Maine, Massachusetts, Maryland, New Jersey, Vermont, New York i Washington), kao i diljem zapadne obale, s golemim državama Kalifornije, Washingtona i Oregona – a Donald Trump uglavnom je osvojio birače u južnim državama, uključujući i one koje čine „najdublju Ameriku“ (Tennessee, Iowa, Nebraska, Dakota, Colorado, Utah). Trump je pridobio „radničku klasu“ i znatan dio američkoga „srednjeg sloja“ jasnim protivljenjem globalizaciji, imigraciji u SAD te „aroganciji progresivnih kulturnih elita“. Prema pisanju novinara Colina Woodarda, američki je narod podijeljen oko širokoga raspona pitanjâ prava i sloboda (vatreno oružje, pobačaj, imigracija...). Geografija izbornoga tijela dobro ilustrira trajnu podjelu po pitanju različitih političkih tradicija Sjevera i Juga.

Izraz Manifest destiny najčešće se rabi kada je riječ o teritorijalnoj ekspanziji Sjedinjenih Država između 1812. i 1860, kada su se proširile od Meksika do Tihog oceana. John Quincy Adams, jedan od vodećih idejnih pobornika „kontinentalizma“, geopolitičkoga pokreta koji je zagovarao proširenje SAD-a na sjevernoamerički kontinent sve do Kanade, ostao je zapamćen po izjavi da je „cijeli sjevernoamerički kontinent predodređen božanskom providnošću da bude napučen jednim narodom s jednim jezikom, narodom koji ispovijeda jedan opći sustav vjerskih i političkih načela“. Manifest destiny imao je ozbiljne i tragične posljedice za Indijance i Amerikance afričkoga podrijetla jer je kontinentalna ekspanzija implicitno značila i okupaciju i aneksiju zemlje te proširenje robovlasničkih odnosa. Naime, s politikom prisilna otkupa indijanskih zemljišnih posjeda, starosjedioci Indijanci morali su prodati svoje goleme plemenske zemlje i postati dio „civiliziranoga“ svijeta, što je značilo (između ostalog) da usprkos tomu što su native Americans moraju napustiti svoja ognjišta i svoj način života. Pobornici „civiliziranja“ Indijanaca, poput Thomasa Jeffersona, vjerovali su da će smanjivanje zemlje potrebne Indijancima ići u korist bijelim protestantskim Amerikancima.

S druge strane, tijekom Američkoga građanskog rata tzv. „pet indijanskih civiliziranih nacija“ (plemenâ Cherokee, Chickasaw, Choctaw, Creek i Seminole) sklopilo je s južnjačkom konfederalnom vojskom posebne ugovore o poštivanju i nepovredivosti indijanskih teritorija te su ti Indijanci većinom ratovali na strani Juga čineći posebne indijanske konfederacijske regimente.